Naređam melodije, stanem pred ogledalo, zabezeknuta šumom Striborovom koju treba savladati tako prostom alatkom…četkom. I krenem, kao kroz život, pramen po pramen, dan po dan, dok ne nađem put kroz sebe, vremensko I zamršeno.
“Seko, a kad opereš kosu, hoće opet biti loknica?”
Naravno, to ne posustaje ni pod asfalt presom.
Naiđem, šarajući po juđubretu, na ekstra ordinarnu sekvencu Mileta Tranzišn, sa detektorom laži. U potrazi za prevoznim sredstvom, jer se, silom prilika, nalazim na svetlosnu godinu udaljena od željenog, voljenog, isvegaostalog, kako praktikuje naveden uređaj na sve čuvenije preprodavce četvorotočkaša. I želim, do ludila, takav uređaj, da me poštedi, bar malo, ovih, tako nepodnošljivih perioda tranzicije, promena, sranja, učaurenosti, šturosti, svega što nisam navikla da gutam, već da bljujem..ko Šmaug..
Sve zarad olakšavanja prostog transfera sa jedne tačke na drugu.
“Lord, I believe it’s raining all over the world.”
Nije. Nikad sunčaniji dan u ovom delu zemaljske kugle.
Pakujem se kao da putujem daleko. Možda samo tako deluje. Na mene lično.
“Odaberi šta bi želela da se nađe u knjizi.”
Čita li neko..ovih dana?
Pišem više nego što čitam. Čitam više što je struka.
Više od pisanja i čitanja je razumeti…ili bar naslutiti.
Citam, citam i sve se pitam kuda smo se to zaputili.
Negde jesmo.
Antologiju kratke priče.
Ala ćeš da se načitaš…
Ništa od navedenog.
Drago mi je što ne navedoh ništa.
Samo blogove 🙂
Dovoljno, vala.. 😉
Seko, čitam ti sa loknica 🙂
Sve same zagonetke.. 😀
neobično dobro, neobično i dobro
Neobično drago, neobična draga Vesna.
Ja uvek odaberem..
I ja bih, al mi konfuzna odabir lista..