If, only, I could pray

Sećam se, kristalno jasno, svoje pokojne majke i njenog malog rituala u povečerje. Okrenuta ka pravoj strani sveta, tiho mrmljajući sebi u bradu, unakrsnog pokreta desnom rukom i dugo željeni mir na površini lica.

Nije taj čin imao dugotrajni efekat. Uz njega, kao prilog uz ručak, odredjena pilula za hemijsku obmanu podsvesti. I tek onda, počinak.

 

Kako zavidim ljudima koji nalaze utehu u običnim rečima.

Jedno “Molim”

Jedno “Amin”

Izmedju je istorija.

Ili zaborav.

Kako kome odgovara.

Ni prva, ni druga reč nisu promenile stvarnost. Niti je omekšale da kad padneš ne povrediš zadnji deo ega. Ni u najmanjem smislu nisu se našle da na nosilima dovuku savest na operacioni sto. Sve sa točkićima da se ubrza proces.

A opet, povika na reč.

I opet, reč se upamti.

Nekad zilion puta jače nego delo.

Nekad jače od bezbroj dela.

 

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s